Varaždinska primalja Erika Spirić:
Erika Spirić velika je zagovornica sudjelovanja očeva na porođaju, a dobitnica UNICEF-ova priznanja kaže da joj je najljepši trenutak u karijeri bilo rođenje unuka
Priznanje “Prijateljica generacijama djece” koje joj je ovih dana dodijelio UNICEF, Varaždinka Erika Spirić (61) vidi kao priznanje svim primaljama, ali i samoj toj struci, koja još uvijek u Hrvatskoj nije priznata i vrednovana kao u zapadnoeuropskim zemljama.
– Napokon se i u Hrvatskoj naš rad počeo cijeniti. Dosad se na nas gledalo kao na sestre koje pomažu doktoru. Ovo je priznanje svemu što primalje rade i pomoći će ženama da se u tim trenucima osjećaju dostojanstveno i lijepo – kaže E. Spirić, koja nagradu neće proslaviti s kolegicama kao glavna primanja na Odjelu za rađaonicu i patologiju trudnoće Opće bolnice Varaždin, jer je od srpnja u mirovini. Nakon pune 42 godine staža. Koliko je djece porodila, prestala je brojiti kad je njihov broj prije desetak godina prešao 10.000.
– Može se reći da sam porodila jedan manji grad djece. No, svaka primalja koja cijeli svoj radni vijek provede u rađaonici ima jednake takve rezultate, a one koje rade u klinikama još i veće. Bila sam glavna primalja u relativno malom rodilištu koje nije imalo jako puno porođaja, pa smo se mogli više posvetiti ženama – kaže E. Spirić. Naglašava važnost humanizacije porođaja, da žena iz rodilišta izađe sretna i zadovoljna. Neostvarena joj je želja da radi u tzv. porođajnom centru, u kojem bi primalje pomagale rodiljama uz humanije uvjete nego u rodilištima.
Nismo samostalne, iznad nas je uvijek ginekolog
– U Hrvatskoj takvi centri još ne postoje, ali mi primalje nadamo se da hoće. Ima žena koje ne žele ići u rodilište. Svi mi imamo ovakvo ili onakvo mišljenje o tome, a centri bi bili prijelaz prema porođaju u kući. Imala sam ideju da se u varaždinskom rodilištu osnuje porođajni centar koji bi vodile primalje, a ako bi se nešto zakompliciralo, preuzeli bi bolnički ginekolozi. No, takvo što kod nas još nije zakonski uređeno – ističe. Takvi centri postoje u Europi u sklopu javnih ustanova i privatnih bolnica, dok primalje u Hrvatskoj sputava postojeći zakonski okvir.
– Ograničava nas to što nemamo samostalnost u radu jer je iznad nas uvijek ginekolog. Moramo učiniti ono što on kaže bez obzira na stupanj izobrazbe koju imamo. Još uvijek je ginekolog taj koji odlučuje i govori da se nešto napravi ili ne napravi. Mi bismo možda ponekad napravile i nešto drugačije, ali ne smijemo jer imamo naredbu koju moramo izvršiti – napominje. Ako bi se otvorili porođajni centri u kojima bi primalje vodile glavnu riječ, vjeruje da bi u nje dolazila svaka peta rodilja, a usuđuje se reći i čak do 40 posto njih.
– Ženama treba dati mogućnosti da izaberu ono što one smatraju da je najbolje za njih. To bi bilo jeftinije za zdravstveni sustav nego ovo što danas imamo – smatra. Završila je 1974. srednju primaljsku školu, a 1983. i višu primaljsku u Zagrebu, no tek nakon dodatnog školovanja u Rijeci stekla je titulu prvostupnice primaljstva jer su je prije vodili kao prvostupnicu sestrinstva. Primalje sa srednjom stručnom spremom teško dobivaju posao, Europa ih ne priznaje, a u Hrvatskoj je još teže prvostupnicama jer bolnice za njih rijetko raspisuju natječaje. Najljepši trenutak u karijeri bilo joj je, ističe, rođenje unuka. Velika je zagovornica sudjelovanja očeva na porođaju jer nema, tvrdi, ljepšeg nego kad se roditelji zajedno zaljubljuju u dijete.
