Tog 6. srpnja 1992. na moje je naselje pala prva granata. Moja Mirela, koja je tek napunila 18 godina, i ja stajale smo na kućnom pragu. Taman sam je pozvala da uđemo unutra i čule smo ispaljenje. No dok smo se mi pomaknule, ona je već pala. Geler ju je pogodio u glavu. Odmah je operirana u bolnici u Slavonskom Brodu, ali ozljeda je bila jako teška i premjestili smo je u Zagreb. Borila se za život 34 dana i na kraju je podlegnula ozljedama – govori Ljubica Emanović, majka poginule djevojke i jedna od sudionica tradicionalnog, 22. susreta sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu u Hrvatskoj "Mali križ – velika žrtva".
Bol koja nikada ne prestaje
– Mi smo cijelo vrijeme bili s njom u Zagrebu. To je bilo strašno. Svaki dan uspinjali smo se uza stube i očekivali dobre rezultate, da će uspjeti. Dolazila sam gore i strepila što će reći liječnik. I onda jednog dana gledam u njega, a on kaže: "Joj, nije dobro" – prisjeća se Ljubica kroz suze. Bijela ruža kao simbol prerano ugašenog dječjeg života povezala je kod spomenika "Prekinuto djetinjstvo" brojne uzvanike.
Roditelje 402 poginula djeteta u Hrvatskoj svake godine u ovo vrijeme obuzima tuga za najmilijima. Njihova bol nikada ne prestaje, ona je svakog dana sve veća. Zašto im je toga dana radost izmaknula poput obećanja vode u isušenom zdencu? Što više stare, to im više nedostaju njihova djeca. Djeca su to koja su imala sve predispozicije da postanu sretni, zdravi ljudi. Nitko to ne može razumjeti bolje od njihovih majki i očeva, sestara i braće.
Sudeći po velikom odazivu, ovakvi im susreti znače jako puno. To su sada već prijateljstva, poznanstva... U međusobnom razgovoru dijele svoje priče i tugu.
Nešto se ipak pokrenulo
Posljednjih nekoliko godina rješavaju se neke stvari kad je riječ o njihovim pravima, a to je prije svega naknada po gubitku člana obitelji, za koju su se izborili nakon 30 godina čekanja.
– Novim zakonom roditeljima je napokon omogućeno da dobiju obiteljsku invalidninu i naknadu za ubijeno dijete. Zadovoljni su jer nešto se pokrenulo. Međutim, još imamo kategorija s neriješenim statusom, tako da se nadam da ćemo ići u izmjene i dopune zakona – rekla je Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.
Vijence su položili roditelji poginule djece, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, brodsko-posavski župan Danijel Marušić, brodski gradonačelnik Mirko Duspara, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata i brojni izaslanici.
– Najteže je kada stradaju djeca. To je neopisivo, riječ je o golemoj tragediji. Spomenik je u Slavonskom Brodu, gdje je to stradanje bilo posebno veliko. Odajući počast, uvijek molimo Boga da se takve stvari više ne ponove – rekao je župan Marušić.