Inkognito turizam. Tu si, a nitko ne zna... Ili zna, ali ne diže famu. Brežuljci Bujštine i vile skrivene od pogleda mjesto su gdje mir traže svjetske zvijezde. Face. Oni kojima je preko glave vožnja jahtama i helikopterima, koji žele uživati sami i u tišini. A ovo je to mjesto. Razgovarajući s Michaelom Schumacherom u doba kad je bio vozač Mercedesa, izvukao sam pitanje baš o – Bujama.
– Kada dolazite u Hrvatsku? – pitao sam.
– U Hrvatsku? Zar imate utrku formule 1? Nisam proučavao kalendar utrka za ovu sezonu – u svom je stilu odgovorio Schumacher.
Schumacher na kremšnitama
Nisam se dao, spomenuo sam vilu u Vižintini Vrhima kraj sela Kaligarića u kojoj se odmara njegov mlađi brat Ralf s njihovim zajedničkim austrijskim prijateljima, a gdje je boravio i on sam, a Schumi je samo slegnuo ramenima... Želio je da njegov boravak u Istri ostane inkognito.
– Da, mlađi brat Schumacher je ovdje kod nas jeo kremšnite. Ma bolje su od samoborskih – govore u slastičarnici “Kod Ćifa” u centru Buja otac i sin Elmedin.
– Pitao je tada koliki je račun te je li iznos u eurima. Bio je, dakako u našim kunama. Fotografirali su se, družili s domaćima. Pamte ih kao drage susjede i goste.
– Voljeli bismo da Michael ozdravi, da se opet vrati – kažu u Bujama.
U obližnjem Oprtlju ista priča.
– Ralf Schumacher i njegovo društvo, a s njima i Michael, vrijeme su ovdje najviše provodili vozeći se enduro motociklima trasom bivše željezničke pruge Parenzane, danas šetnice, a u blizini je i motokros-staza, koja im je bila igralište. Nije staza ništa posebno, ali oni su uživali, zabavljali se – govore u gradiću.
– Mlađi je brat Ralf čest gost. Voli konobe, a Oprtalj je mjesto gdje se može uživati u istarskoj hrani, pašti s tartufima, juhama, maneštri, roštilju – priča Kristina Štokovac (26), umjetnica iz Oprtlja, dok u galeriji “Mali” pokazuje nakit od papira koji je nazvala “papiruša”.
– Lijepo je na ovim brežuljcima. Mirno i tiho, nije komercijalizirano kao Motovun, Grožnjan ili Hum. Turist tu ima privatnost, malo je ljudi, a oko nas predivne kuće, stotinama godina stare, ali, nažalost, mnoge propadaju – govori dok sjedimo u lođi i gledamo prema brežuljku gdje su mir tražili slavni vozači formule 1.
Vozeći se prema vili o kojoj sam razgovarao sa Schumacherom po pustim i zavojitim cestama na kojima se nižu uzbrdice i nizbrdice teško je ne opaliti po gasu. Kad znaš da se najbolji vozač ovuda vozikao, to je još i teže. Ali, kiša i lišće prijete. Na putu prema njihovoj kući, u jednom trenutku asfalt nestaje! Makadam.
Sjetih se vica: Koji automobil najbrže vozi makadamom? Službeni. Vozim polako i razmišljam kako frajeri koji su se proslavili vožnjom na pisti bržom od 300 kilometara na sat, da bi došli do vikendice moraju voziti 10 na sat!
Ispred kuće nikoga. Mir i tišinu remeti pas iz obližnje kuće. Mješanac, veselo laje, pozdravlja...
Okrećem kurs prema drugoj vili, oskarovca Anthonyja Hopkinsa. Nakon desetak minuta vožnje kroz Makovce, Grožnjan i Bijele Zemlje dolazim do mjesta Sveti Ivan.
Hannibal Lecter uz bazen
– Oskarovac Anthony Hopkins ležao je na terasi kraj bazena i čitao knjigu. Vidjeli smo ga, mislili smo da je netko sličan, ali bio je to zaista on – kažu u Svetom Ivanu.
Šećem do prvog susjeda koji živi kraj vile u kojoj se Hannibal Lecter odnosno Hopkins, poznat po ulogama u filmovima “Kad jaganjci utihnu”, “Hannibal”, “Crveni zmaj”..., odmara, a on kaže:
– U selu je nekoliko kuća. Ima nas možda dvadesetak. Živimo mirnim, seoskim životom, bavimo se poljoprivredom, to je naš kruh. A ovo okolo su kuće za odmor, ima ih ovdje mnogo. Tu je mirno, a od Buja udaljeni smo samo nekoliko kilometara – govori Elvis, Hopkinsov susjed, dok se igram s njegovim ovčarom. Voli tenisku lopticu. Živicira ga, ne može je pregristi.
Kuća u kojoj se oskarovac odmara bila je nekad škola! Domaći su sjećaju školskih dana i nastave u njoj.
– Znaš zašto on baš tu dolazi? Zbog male crkve svetog Antuna u obližnjoj šumi. Hopkinsu je ime Anthony, to mora biti razlog...
Noć je već pala, a na povratku u Buje vidim – dvostruko! Na Ininoj benzinskoj šalim se s dečkima.
– Trijezan sam, a vidim na brežuljku dva tornja!
Smiju se.
– Jesu, jesu, dva su zvonika. Nemaš brige...