Vinko Žanić:
Posljednji zapovjednik obrane Bogdanovaca opisuje kako su se on i 22 branitelja spasili nakon sloma obrane Vukovara
Sa sve jačim napadima, nedostatkom ljudi i naoružanja te činjenicom da su u obruču braniteljima Bogdanovaca, koji su bili sastavni dio obrane Vukovara, sa slomom obrane našli su se u dvojbi. Ili ostati i biti prepušteni na milost onima protiv kojih su ratovali ili krenuti u proboj kroz neprijateljske linije.
– Odlučili smo krenuti u proboj. Znali smo da je to vjerojatno put u smrt, ali je predstavljao barem nekakvu šansu da preživimo. Nakon sloma obrane Bogdanovaca više od 200 ljudi je krenulo u proboj po raznim smjerovima – kaže umirovljeni pukovnik HV-a Vinko Žanić, posljednji zapovjednik obrane Bogdanovaca.
Topografske karte
Žanić je predvodio skupinu od 22 branitelja koji su u proboj krenuli u noći 10./11. studeni, odnosno svega nekoliko sati nakon sloma obrane. Njihov proboj trajao je oko 48 sati, pri čemu su propješačili nekih 75 kilometara.
– Krenuli smo samo s osobnim naoružanjem. Prva moja zapovijed bila je da svi zakočimo puške kako netko ne bi slučajno ili brzopleto pucao. Nismo imali hrane ni vode, a da ne govorimo o bilo čemu drugome. Strah je bio neopisiv jer svima je bilo jasno da krivi korak može značiti smrt svih nas – kaže Žanić.
Veliku pomoć u proboju predstavljale su im topografske karte koje su pronalazili kod mrtvih neprijateljskih vojnika, a koje su bile detaljne. Ipak, i pored karti bilo je iznimno teško jer su se kretali nepoznatim područjima. Svuda okolo bile su šume, kukuruzi, pri čemu se nije znalo gdje se kriju neprijateljski vojnici. Vodu za piće uzimali su iz lokvi u zemlji te je procjeđivali kroz šešir i takvu pili. Nikakve hrane nisu imali pa su pekli kukuruz i šećernu repu koju su nalazili u poljima. U jednom trenutku ušli su u šumu kada je prijetilo da će se izgubiti ili uletjeti u zamku.
– Tada su nas spasile zvijezde i to što mi je do rata hobi bio da gledam u zvijezde. Na taj način smo se orijentirali i tako nastavili put – prisjeća se Žanić.
Počeli se i smrzavati
Tijekom proboja morali su ući i u vodu. Bili su mokri, a kako je vani bilo iznimno hladno, počeli su se smrzavati. Unatoč opasnostima naložili su vatru da se osuše. Kada je svanulo vidjeli su da su na svega nekoliko stotina metara od topničke bitnice koja je granatirala Vinkovce. – Ni danas nam nije jasno kako nas nisu vidjeli. Jedino objašnjenje je da tu nisu niti bili noću – kaže Žanić.
Poslije toga iskustva nastavili su proboj dalje da bi na slobodno područje izašli kod bosutske brane. Bili su izmrcvareni, neopisivo umorni, ali i živi.
