Draguć
Draguć je spomenut 1102. godine kao Dravuie u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima, a kasnije je, kao dio buduće Pazinske knežije pripadao Goričkim grofovima
Maleni istarski gradić Draguć poznat je kao mjesto snimanja brojnih filmova u kojima je glumio srednjovjekovne gradove zbog čega je i dobio nadimak "istarski Hollywood". Gradić je smješten u središnjoj Istri, na pola puta između Pazina i Buzeta.
Današnji je Draguć nastao oko istoimenog srednjovjekovnog Kaštela koji je danas gotovo potpuno uklopljen u arhitekturu kasnijih razdoblja. Postojao je međutim još stariji Draguć, oko 2 km istočnije, na samom vrhu najvišeg brda ovog dijela Istre. To se brdo naziva Stari Draguć, a dosadašnja istraživanja su pokazala da se radi o brončanodobnoj ilirskoj gradini, jednoj od 350 evidentiranih u Istri. Stari Draguć se ističe među njima po svom položaju na čak 503 m nadmorske visine, stoji na stranici Turističke zajednice središnje Istre.
Draguć je spomenut 1102. godine kao Dravuie u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima, a kasnije je, kao dio buduće Pazinske knežije pripadao Goričkim grofovima, pa je stoga 1374. zajedno sa čitavom Knežijom na temelju nasljednog ugovora pripao Austrijskoj kući, odnosno Habsburgovcima. Kao mjesto na granici njihovog posjeda bio je česta meta razaranja. Ono što su započeli ratovi nastavila je u više navrata kuga, a dovršila 1855. godine kolera koja je desetkovala stanovništvo. Pravo je čudo što je gradić opstao i što se toliko toga sačuvalo do današnjih dana.
Jedna od crkava u mjestu je i crkva Svetog Roka sagrađena početkom XVI. stoljeća. Tu je bio nekad glavni ulaz u Draguć pa je crkvica na tom mjestu zapravo štitila naselje od kuge, kako se onda vjerovalo. Unutrašnjost je potpuno oslikana zidnim slikama, freskama, koje je u dva navrata, 1529. i 1537. godine izradio majstor Anton s Padove i to posvjedočio jednom glagoljskim, a jednom latiničnim natpisom.
Majstor nije bio iz talijanske Padove, već iz današnje Kašćerge, mjestašca koje se, zagledate li se pogledom preko jezera, vidi s vrata crkvice. Freske u crkvi sv. Roka nisu, kao u većini istarskih crkvica, naknadno pokrivane bojom pa je njihov kolorit ostao gotovo u cijelosti sačuvan, osim što su polja slikana olovno bijelom bojom zbog djelovanja vlage postala - crna.
