Svjedočanstva ‘malih’ ljudi
Film bi se trebao početi snimati u listopadu, a obilježit će 30. obljetnicu krvavog pohoda na Škabrnju
Općina Škabrnja pokreće projekt snimanja filma radnog naslova “Škabrnja - 30 godina poslije” u kojem namjerava prikazati jedan od najstrašnijih i najokrutnijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Dokumentarni film o tragediji u kojoj su četnici i pripadnici JNA masakrirali škabrnjanske branitelje i civile trebao bi se započeti snimati u listopadu i biti završen do 2021., na 30. obljetnicu tragedije. Istaknuo je to Dominik Galić, autor projekta koji će nakon filmova o stradavanju Vukovara snimiti film i o herojima i žrtvama Škabrnje.
Odgovori na brojna pitanja
– Tog 18. studenog 1991. živote su izgubila 44 Hrvata, branitelja i civila, a mnogi preživjeli svjedoci nisu dočekali da netko odgovara za počinjene zločine. Film će, zbog toga, apelirati i na važnost sankcioniranja odgovornih i istaknuti potrebu za pravdom, koju Škabrnjani još nisu dobili. Zahvaljujući dosadašnjim uspjesima serijala “Heroji Vukovara” i iznimnoj važnosti ove teme, željeli bismo i škabrnjsku tragediju obilježiti na dostojan, mada ne posve isti način – istaknuo je producent filma Dominik Galić. Režiser će biti Ivan Sikavica.
– Ovaj film vidimo kao putovanje kroz sudbine i likove, putovanje u prošlost, asocijativno i sugestivno. Film se temelji na svjedočenjima ljudi koji su preživjeli tragični događaj od prije 29 godina. Svjedočenja ljudi koji su preživjeli izložit ćemo kronološki, a korištenjem pretežito audiozapisa svjedočanstva naših protagonista dobit ćemo stvaran, iskren i emotivan pregled zbivanja onako kako ga pamte naši akteri, stanovnici Škabrnje. U filmu ćemo razgovarati sa sudionicima ratnog užasa, mladima i starima, onima koji su bili djeca i oni koji su tada bili srednje dobi, svima koji su svjedočili vremenu krvavog masakra u kojem je stradalo više od šezdeset ljudi, pretežito civila – predstavio nam je koncept filma Dominik Galić naglašavajući kako vjeruje da će među ostalim odgovoriti na pitanja poput: Što je ostalo? Kako je bilo onda, a kako živimo danas? Je li nas zajednička prošlost i tragedija ujedinila ili je ostala duboko traumatična i o njoj se ne govori. Što smo ostavili budućim generacijama? Utječu li događaji iz Domovinskog rata na naše živote i danas? Kako smo živjeli onda, a kako danas naša djeca?
Autor filmskog projekta ističe poruku u kojoj se govori o životu običnih ljudi, a ne vojnika i zapovjednika.
– Upravo ti “mali ljudi” govore više o politici jedne zemlje nego beskonačne teorijske i političke analize, vojno-teorijske prakse, kojih je poplava u hrvatskom medijskom prostoru zadnjih 25 godina – ističe Galić te navodi kako će citati preživjelih stanovnika Škabrnje u filmu prikazati kakav se užas dogodio u ovom malom ravnokotarskim mjestu.
“Tenkovi su tukli po selu i pogodili kuću u kojoj smo bili. Detonacija je bila toliko jaka da su oni koji su stajali popadali. Kuća je bila sva razorena. Zatim su došli tenkovi blizu te kuće. Ispred njih je išla pješadija s oznakama JNA i odmah opkolila kuću. Gazda kuće Petar Pavičić više nije mogao izdržati, izišao je s bijelom maramom, rekavši da su unutra žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili da izlazimo jedno po jedno, s rukama u vis. Najprije su naredili da izlaze starci, i kako je tko izlazio, tako je bio ubijen.”
Priče protagonista, kako ističe autor, odmotavaju se kronološki, dio po dio, inzistirajući na detaljima, a jedni druge nadopunjuju dodajući nove elemente iz drugih uglova i pozicija.
Svakodnevni život
– Njihova svjedočanstva kroz sugestivne slike svjedočenja koje opisuju ratne strahote traže adekvatnu filmsku formu. Zahtijevaju adekvatni jezik koji će biti lišen patetičnog ilustriranja, sentimentalnih zaključaka i sveznajućih pouka. Ove slike su jake same za sebe i u kontekstu slika koje su trideset godina novije od svjedočanstava koje se tiču prošlosti, one dobivaju novu simbiozu i novu asocijativnost, a bez nepotrebne didaktičnosti od koje svi zaziremo. Cilj je filma da preko osobnih svjedočanstava protagonista utječemo na gledateljevu mogućnost da sam sastavi priču i da damo glas onima koji ga dotad nisu imali. Time njihova priča dobiva još jaču kontekstualizaciju i jaču tragičnu notu koja se urezuje i ne pušta, kao što protagoniste ne pušta u njihovim noćnim morama koje se pojavljuju trideset godina poslije – ističe Galić i zaključuje kako se preko svjedočenja nižu sekvence iz današnje Škabrnje, iz raznih podruma, crkve, škole, ceste, polja i svih užasa koji su tada predstavljali smrt, a koji danas imaju neke druge konotacije, prije svega život.
– Snimajući i montirajući svjedočenja, snimajući predjele, onakve kakvi oni danas jesu, diskretno bilježimo preobražaje svojih svjedoka. A u filmu imamo svjedoke i s jedne i s druge strane. Iako se bavimo konkretnim događajem, ne bavimo se eksplicitnim slikama rata i prošlosti, ona je rezervirana za TV kalendare, arhive, novinske članke i TV dnevnike. Ovdje je to nevažno. Intencija je zadržati se na običnim ljudima i njihovim pojedinačnim sudbinama. Nezaštićeni civili koji su se morali skrivati po podrumima jer su jedino tamo vidjeli spas za sebe i svoje bližnje. One koji su uspjeli pobjeći i koji su u tom bježanju doživjeli i proživjeli sav taj užas na koji nisu bili spremni, a morali su, ako su htjeli preživjeti. Horor kojem su prisustvovali svojstven je jedino filmu strave i užasa. Ljudi koji su uspjeli nekoga spasiti. Žene čije je herojstvo bilo mobilizirajuće za sve mještane: Branke Ražov, koja se s 19 godina priključila sanitetu 112. brigade... Vojnike koji su to morali biti jer ih nitko drugi nije mogao zaštiti – ističe Galić i zaključuje:
– Škabrnju je napalo 3,5 tisuće vojnika i 30 tenkova. Samostalni bataljun Škabrnja brojio je 246 pripadnika, tek manji broj znao je rukovati oružjem. Mi ćemo prikazati svjedočanstva ljudi koji su otkrili kod osnovne škole masovnu grobnicu... Ljudi koji su iskopavali predmete. Oni će govoriti o leševima, dijelovima tijela, dječjim stvarima, bilježnici, crtežu, detaljima.
U dijelu filma bit će, kako navodi autor, i Srbi koji su živjeli u okolnim srpskim selima i koji će govoriti o njihovu odnosu s izrazito hrvatskim stanovništvom u Škabrnji.
– O zvjerskom ponašanju pobunjenih Srba i nekih pripadnika JNA postoje i svjedočanstva vojnika JNA koji su bili sudionici napada i razaranju Škabrnje; Zapisi su to i svjedočanstava organa bezbednosti 180. mtbr o ubijanju civilnog stanovništva. Voditelj odjela za ratne zločine zadarske policije govorit će o kompleksnom procesuiranju ratnih zločina. Na kraju imamo epilog u sadašnjosti, naglasak onoga što je ostalo. I glasovi svih svjedoka, svih životnih priča, u vizualizaciji se pojavljuju u svojoj današnjoj svakodnevnoj situaciji, noseći se svaki na svoj način s prošlošću i onim što je u njemu danas ostalo, i u odnosu prema sebi, ali i prema drugima i prema škabrnjanskom kraju – zaključio je autor Dominik Galić.
