Općinski sud u Čakovcu osudio je nepravomoćno bivšeg direktora MTČ Tvornice čarapa u Čakovcu na deset mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju. Znajući da su tvrtki dostavljene odluke o prisilnoj naplati dugova radnika naložio je Odjelu računovodstva ustezanje obveza zaposlenika prema bankama i drugim pravnim osobama iz mjesečnih plaća, a novac je zadržavao u tvrtki kojoj je time pribavio oko 31.500 kuna.
Gubitak Calzedonije
Iznos nije velik, no u ovih dana objavljenoj presudi vidi se dio agonije koju su proživljavali radnici te tekstilne tvrtke koja je završila u stečaju, a stotine radnika na ulici. Problemi su nastali kad su izgubili najvećeg inozemnog kupca, Calzedoniju iz Italije, koja im je nosila 45 posto ukupnog izvoza. Nastala je velika financijska rupa koju nisu uspjeli sanirati pronalaskom novih tržišta. Ponestajalo je novca za plaće, repromaterijal i energente. Osuđeni direktor je rekao da je molio Elektru da im ne isključi struju, no mjesec dana prije otvaranja stečaja bili su im isključeni svi energenti. Konzum i Spar su nudili bonove jer nisu imali gotovinu, pa su u nekoliko navrata isplate plaća radnicima bile u bonovima, a posljednje tri i pol zaostale plaće tvrtka im nije mogla isplatiti ni na taj način. Tvrtka nije mogla dobiti kredite.
U državi je, kazao je, započela ekonomska kriza, smanjivalo se tržište, a nelikvidnost je rasla. Nadzorni odbor, predstavnici radnika i uprava donijeli su odluku da se radnicima “pošto-poto isplaćuje plaća”, pa makar i pola, kao i sve kreditne obveze. U jedno vrijeme obveze radnika za kredite dosezale su oko 300.000 kuna. Kad su svi žiroračuni tvrtke blokirani, stalo je i vraćanje kredita. Radnici ispočetka to nisu ni znali, sve dok im na kućne adrese nisu počele stizati opomene iz banaka.
“Spašavaju brodogradilišta”
MTČ Tvornica čarapa jedna je od desetak tvrtki nastalih cijepanjem MTČ-a početkom 90-ih godina. Gotovo sve su propale, a na ulicama je završilo više od 3300 radnika, uglavnom žena. Država ni u jednoj od tih tvrtki nije intervenirala. Slična je sudbina pogodila i tisuću radnika Međimurje Visokogradnje. Prije tri godine osnovana je udruga Međimurski brendovi koja okuplja bivše radnike propalih tvrtki. Ima oko tisuću članova iz dvadesetak bivših poduzeća.
– Došao sam u GK Međimurje 1964. kad je bilo 500 radnika, a za 16 godina došli smo na 8000. Na kraju nas je ostalo tisuću, a kad je tvrtka 2000. otišla u stečaj, svi su završili na cesti. U Međimurju smo imali prave tvrtke. GK Međimurje je bila jedna od najjačih građevinskih tvrtki u bivšoj Jugoslaviji, a država nije ni kune dala da se spasi – kaže Antun Mikac (70) iz Čakovca, prvi predsjednik udruge, čiji se članovi, neki sizifovski, bore za zaostale plaće iz stečajnih masa.
Upozoravaju da država nije reagirala, kao što je pomagala brodogradilištima, a uprave su odugovlačile s pokretanjem stečaja.
- Kad je država davala novac brodogradilištima, trebala je pratiti što je s tim novcem i kamo ide. Ne mogu direktori imati takve bonuse. Trebalo bi na Ekonomskom fakultetu pitati kako to školuju menadžere? Kad dođu na položaj, podijele si bonuse, a nemaju nikakvu odgovornost. Kad je početkom 90-ih došla privatizacija, onaj tko se našao na direktorskom mjestu kao da je dobio na lutriji. Za sebe se pobrinuo, a ostali neka se muče – ogorčen je Mikac.