Tužno sjećane
U Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata u logorima bilo oko 30.000 ljudi od kojih je oko 15.000 Vukovaraca, a jedan od njih, Dragutin Guzovski, podnio je tužbu u Novom Sadu
Kolona sjećanja koja se kretala od dvorišta vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata i ove je godine bila središnji dio obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine.
Sjećanje na stradanje Vukovara prije 27 godina ponovno je okupilo na desetke tisuća građana iz cijele Hrvatske ali i inozemstva koji su došli kako bi odali počast poginulima i nestalima. Obilježavanje se nastavlja danas Danom sjećanja na stradanje gradske četvrti Borovo naselje i sutra kada ćemo se prisjetiti stradalih i nestalih u Veleprometu i na Ovčari. Upravo nestali i dalje su jedna od posebno bolnih tema Vukovara i Vukovaraca koja dodatno opterećuje život građana.
Pomaci su tu, ali ne i rezultati
– Na popisu nestalih u Hrvatskoj imamo 1508 osoba kojima treba dodati i 414 posmrtnih ostataka za kojima se traga. Te su osobe evidentirane kao poginule ali se njihovo grobno mjesto ne zna. Od toga broja 1132 osobe su iz razdoblja 1991./1992. dok ih je 790 iz 1995. godine. Kada je riječ o Vukovaru, na popisu nestalih imamo 308 nestalih osoba. Nažalost, mnoge majke, očevi, supruge i drugi članovi obitelji nisu doživjeli da saznaju istinu o svojim najmilijima – rekla je predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir.
Iako je od ratnih strahota koje je prošao Vukovar prošlo više od četvrt stoljeća, broj nestalih i dalje je visok. Alvir je mišljenja kako će ipak velika većina sudbina tih ljudi biti riješena. Smetnju prije svega vidi u odnosu srbijanskih institucija jer dio njih na sve načine opstruira pronalazak nestalih.
– Neće biti svi slučajevi riješeni, ali mogli bi biti riješeni oni gdje su odvođene cijele grupe ljudi i potom ubijene. Naime, poznato je da su se svi izvještaji 1991. godine slali u JNA u Beograd i oni sigurno imaju sve te informacije. Potrebno je samo da nam daju te dokumente kako bismo mogli početi s traženjem tih posmrtnih ostataka – pojašnjava Alvir.
Podsjetila je i na sastanke predstavnika stradalničkih udruga s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem kao i na njegove sastanke s predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović. Tijekom svih tih susreta iskazana je želja da se riješi pitanje nestalih ali, kako ističe Alvir, nije ništa napravljeno i u praksi.
– Tijekom našeg susreta s Vučićem su bili generali JNA koji su stari kadar i 1991. bili su u službi. Mišljenja smo da su i dalje prilično utjecajni, ali i da su upravo oni najveća prepreka da se pronađu ti dokumenti. Međutim, postoje i neki pozitivni pomaci te mislimo kako bi i ta prepreka uskoro trebala biti prevladana – kaže Alvir.
Dodaje i kako su hrvatske vlasti u međuvremenu promijenile stav prema stradalničkim udrugama i obiteljima nestalih. Između ostaloga, Vukovar je dobio i Ured za nestale, ispostava istok.
– U zadnjih godinu i pol situacija se osjetno popravila. Tako sada nailazimo na razumijevanje, dobivamo sve informacije koje tražimo, obitelji se uvažavaju... Zaposleni u vukovarskom uredu dostupni su 24 sata na dan i ne čeka se da netko dođe iz Zagreba kako bi se nešto napravilo ili izašlo na teren. Međutim, nezadovoljni smo činjenicom da izostaju rezultati, a izostaju jer nema informacija. To nas boli i smeta jer su obitelji sve starije i sve nas je manje – rekla je Alvir.
Izgubili i po 60 kilograma
Logoraši su još jedna stradalnička skupina koja također već godinama ukazuje na svoje probleme. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata oko 30.000 ljudi bilo u logorima, od kojih je oko 15.000 Vukovaraca. U logorima je ubijeno 300 osoba, a kada se uzmu u obzir zatočenja i odvođenja ta brojka raste i do 2500. Predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak napominje kako su bivši logoraši koji su bili branitelji ostvarili svoja prava, za razliku od većine logoraša koji su civilne žrtve, i to je veliki problem.
– Naši najveći neprijatelji danas su kardiovaskularne bolesti i karcinomi. Među bivšim logorašima velika je smrtnost, a razlog tome je stres koji smo proživjeli u logorima, batinanja, samice, prijetnje klanjem, strijeljanjem... Neki su izgubili i po 60 kilograma. To su strašne stvari koje su nam se vratile kao bumerang – pojašnjava Rehak.
Podsjetio je i kako su ranijih godina podnijeli i tužbu protiv Srbije na tamošnjim sudovima, tražeći zadovoljštinu zbog svega što su proživjeli po logorima na području Srbije. Međutim, nailazili su na stalne opstrukcije, odgađanja, zastare, uvijek su im nedostajali neki dokumenti pa bi sve propalo. U međuvremenu bivši logoraš Dragutin Guzovski podnio je tužbu protiv Republike Srbije preko odvjetnika u Novom Sadu, tražeći odštetu za dane provedene u logorima, ali i sve ozljede koje je tamo zadobio.
– Volio bih kada bi to uspjelo jer bi onda i drugi logoraši mogli po istom principu tražiti nadoknadu štete. To neće biti jednostavno jer Srbija ne priznaje postojanje logora na svome prostoru iako ih je bilo desetak. Najpoznatiji su oni u Stajićevu, Begejcima, Nišu i Sremskoj Mitrovici iako je logora bilo i u Novom Sadu, Beogradu, Kraljevu, Valjevu, Bogojevu... – zaključio je Rehak.
